utorak, 24.04.2012.

~When all doors are closing~



Bilo je to davno…u vrijeme kada sam bila spremna trčati….
Sjećam se kao da je bilo jučer…
Bezbroj beznadnih pokušaja i nadanja…
Samo kako bih ti bliža postala…
Nikada u tome nisam uspijevala…

Ogromni koraci odvajali su nas…
Nisam ih mogla mjeriti sa svojima….
Nekako si uvijek bio ispred…
I nisi imao namjeru čekati me…
Ni traga nije bilo iza tvojih leđa…
Samo tihi uzdah zaboravljene djevojčice…

Ostavljao si me…
Potpuno samu…a znao si da me bilo strah…
Poput djeteta gledala sam u mrak koji se širi…
Daleko od tvog naručja…
Daleko od zagrljaja…
Prazan sklad tvojih očiju…
Svakog dana bio je jasniji…
Uvjeravala sam se da griješim…
Jer sam silno poštivala život u zabludi…
Samo kako bih te sačuvala…
Gledao si polako umiranje…
Moga srca…
Gledao si kako gubim sve što sam s tobom godinama gradila..
Nisi se ni pokušao boriti…
Za opstanak….
Za spas djeteta od bezdana…

Sjećam se tvojih usana….
Na kojima riječi su presušile…
Okrenuo si se ali zastao…
Čak i tada vjerovala sam da…
Nešto dobro postoji u tebi..
I ponovno pogriješila…
Ostavio si me kao golo truplo na smrtnoj postelji…
Odlazeći zauvijek iz moje okoline…

Bez imalo tuge ponovno si pravio velike korake…
No tog dana nisam te željela zaustaviti…
Tiho si zatvorio vrata…kako majku ne bi probudio…
Neprimjetno otišao kako ne bih zaplakala….
Nisi znao da sam promatrala kroz prozor…
Oca koji me napušta…
Oca koji odlazi bez pozdrava…
Kao da nikada nisam bila…
Dio njega…
Iako sam tada bila vrlo mala…
Nisam zaboravila…
I sada…. ovdje…dok stavljam…
Bijelu ružu na meku zemlju tvog groba….
Dok gledam u jutarnje sunce isto kao i onoga dana….
Moje suze će reći….
Da ti je oprošteno…
Jer jednog dana..
Srest ćemo se opet…
03:54 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 22.01.2011.

~Tajna crvenih makova~



Uploaded with ImageShack.us
Krvavo crvene latice maka
Kako paradiraju zrakom…daškom laganog povjetarca
Kraseći zlatno istančane beskrajne poljane

..Nestali su odavno…iako tu sliku iz glave nikada nije zaboravila.
Voljela je bosonoga trčati..raspuštene, crne kose..
Koja bi vijorila za poletom njezinog razigranog duha
I rukama žustro promrsiti žito u zanosu trka
Dok bi njegov pogled pratio svaki korak njezine slobode..
Nedostajali su joj podnevni piknici i njegov smisao za humor..
Nedostajao joj je njegov osmijeh kada bi joj dlanom razmaknuo kosu
I stavio cvijet maka iz uha
Voljeli su to mjesto koje im je priraslo srcu


Uploaded with ImageShack.us
Još od ranog djetinjstva navraćali su tamo i igrali se na obližnjim livadama..
Gdje je nestao taj slobodoumni duh kojim je zračila?
Je li euforija zanosa nestala zajedno s kraljevskim makovima?
Sada je samo klečala sva u crnini kao da žali
Za propuštenim prilikama izgubljenim u tmini..
Za bezbrižnim uspomenama ostavljenima u ladici prošlosti…
Za mirisom njegove blizine…
Za leptirićima u trbuhu dok bi sva njegova pažnja
Bila uprta u nju dok pedantno..gotovo savršeno crta njen portret..
Za slobodom koju su dijelili i koja im je značila više od života..


Uploaded with ImageShack.us
…Njezin oštri pogled zaledio je sliku crnog vihora u daljini
Munje netom rasparaju šavove neba..
Vrane hladnog pogleda najavljuju pogrebna zvona..
Koja će se uskoro nadviti nad selo
Uskoro će sve ovo biti izvan njezina dohvata…
Uskoro neće moći promrsiti razbarušeno žito u trku..
Rukom razmazuje maskaru..natopljenu suzama po licu
Gnjevna i očajna do srži…puna mržnje prema nebesima.
Bit će joj oduzeto sve što je voljela..
Bolest je na koncu..još tanka nit veže ju za ovaj svijet.
Legla je na bok sva skvrčena od duševne patnje
Zatvorenih očiju odbrojavala je preostale sekunde
I ispustila uzdah čežnje…

Da…nedostajat će joj makovi
Hoće li ih pronaći tamo gdje odlazi?
Ili će naći samo prazna polja?




Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us
13:03 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 26.12.2010.

~You wanna live in a one sided world? Be prepared for a whole world of hurt~

Ležim u krevetu kaosa
I ne razabirem početak od kraja…
Čuvari prošlosti pomno skupljaju
Svaki razbijeni djelić prolaznog života
I podsjećaju me na apsurd lažnih nadanja
Da ću ih ikada pronaći…
Te drage ljude koji su me nekoć slijedili
Sada nikog osim tragova u snijegu nema iza mene
Svi su postali glumci putujućeg teatra…
Savršeno istrenirani skrivaju se
Iza crno bijelih maski na licima
Koje u strahu od pravog identiteta
Ne skidaju čak i dok sanjaju…
Brzi ritam žestoko nabrijane glazbe u ušima
Povećava dozu uzavrelog adrenalina u venama…
Stisnutih šaka pitam se
Vrijedi li pustiti suzu
Ili zadržati bol u grudima?
Možda bolje stisnuti zube
I nabaciti staru prašnjavu masku lažnog osmijeha…
Ne pada mi na pamet pokazati slabost
Onima koji će uživati u njoj..
Krenut ću putem starih predstava
Iza čijih se crvenih zastora krije žalost čovječanstva..
Možda ću jednog dana
Zaraditi ovacije publike..
Kada prekinem krug paradoksa..
Onog trenutka kada bacim papire tuđih scenarija…
I za početak skinem vlastitu masku…


Uploaded with ImageShack.us
16:42 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.